Pada kiša. Ona ljetna. Ali nekako, čudno, umjesto da ubrzo prestane, i sunce osvijetli otoke u kanalu, cijeli dan je bilo oblačno. Za kolovoz, možda pretjerano. Ljutac, Hrbošnjak, Bisaga, Mimonjak ne izgledaju kao otoci, nego k’o neke izrasline iz sivog mora, koje je priroda obojala u zeleno i kamenosivo. Što sve škuro nebo može učiniti!? Koji akvarel?!

Konj i njegov jahač vukli su se polagano od Ivinja, ostavljajući polako sv Martina u dnu uvale.. Još uvijek se vide ruševine oko ove najstarije tišnjanske crkve i tragovi neprestalnih turskih upadanja i pljački. Gotovo je mrak  i bijela staza jedva da se nazire na putu koji vodi prema Murteru. I jahač je na sebi, kao i sv Martin, nosio nekakvu tamno crvenu pelerinu, podosta zaprljanu od crnog ivinjskog blata. Nositi pelerinu u kolovozu nije baš običaj no danas je zaista bilo prohladno.. kao da je jesen. 

Tih dana Bartul Gelpi gotovo da je izgubio svaku nadu. Ovo je bio več treći put kako bezuspješno odlazi u Šibenik tražeći presvijetlog biskupa Venancija Felixa Scottija da ga barem primi. Bio je upozoren od mnogih svećenika na biskupovu naglu narav, ljudi su pričali kako je nekog iz Zlosela doslovno izbacio iz ureda, kako je jedna žena sa naših otoka zamalo završila na stupu srama, da je svom stricu zadarskom nadbiskupu Scottiju okrenuo leđa na jednoj misi.. i još podosta,  no ima i onih glasina koje vele kako je pastir iznimno odlučan i ustrajan da se prave ideje, posebice one oko izgradnje pojedinih crkava i ostalog. I Bartul je upravo igrao na taj „karik“.

Prošlo je već skoro pa stoljeće kako je njegova obitelj došla iz Bergama. Nekako ga se sjeća u magli, njegovih ravnih tornjeva, kupole katedrale i dakako zidina koje su ga opasavale. Kao mali, pokušavao ih je sve pretrčati u jednom danu, no izgleda su graditelji bili uporniji od neograničene dječačke mašte koja je uvijek iznova brojala korake koliko mu treba da ih sve obiđe. Danas ga na rodni Bergamo podsjeća tišnjanski kampanel koji se upravo u to vrijeme završio, i kao da mu fali još ona piramida ili kupola na vrhu… no Bartulu se ipak sviđa ovakav jer su zvonici u Bergamu upravo ovakvi, veliki, dominantni, i idu gore sve do neba.  Baš poput molbi vjernoga puka. One su uvijek otvorene, nepatvorene, neskivene, i ne prekriva ih nikakav svod, niti kapa.

Odmah na obali, malo iza crkve sv Roka, Gelpijevi su napravili svoje novo gnijezdo, upravo poput gnijezda, onako u krug, sa bunarskom krunom u nevelikom atriju, na kojoj je i dan danas njihov grb. Krenuli su iz Lombardije na put, onako preko noći, jer život u Bergamu više nije bio lak. Niti bezopasan. Otac je uspio unovčiti ono nešto imovine koje su posjedovali, a zajedno sa onim najnužnijim krenuli su u novi život. Nažalost, nisu mogli ponijeti puno stvari. Samo uspomene. Da, i ono najvrijednije. Jednu, na drvu, naslikanu sliku Bogorodice sa malom Ivanicom koja je u obiteljskog domu Gelpijevih od pamtivijeka. Bartol je se sjeća od svog rođenja. Bila je u ulaznom holu prekrasne obiteljske vile u Bergamu u blizini katedrale i svatko tko je ušao u Gelpijevih, vidio je tu sliku i obavezno izrekao potiho molitvu „Ave Maria, gratia plena…“.. I danas je slika tu, no smještena u maloj, za plemićku kuću izrazito skromnoj, na brzinu složenoj kućnoj kapeli Gelpijevih, na prvom katu njihove kuće u Tisnom. 

Te 1792. Bartol je odlučio da svoju kućnu kapelu, zapravo priručnu sobu na prvom katu, zamjeni pravom crkvom, i to iz dva razloga. Slika Majke Božje iz Caravaggia trebala je prikladnu obiteljsku kapelu, dostojnu ugleda majke Božje. Jednako kao i ugleda i ponosa same obitelji Gelpi. S druge strane, zadnjih nekoliko desetljeća njihova kuća, i prostor oko nje postajalo je mjesto okupljanja tolikog broja ljudi koji su gotovo svakodnevno klečali ispred njihovih vrata i molili u sebi potiho molitve i molbe Majci Božjoj. To je prvih godina bilo malo čudno, čak  je odavalo i svojevrsnu čast ovoj obitelji, no s vremenom je sve više ljudi navraćalo iz svih dijelova Dalmacije, tako da su čak prokuratori i gaštaldi najvećih tišnjanskih bratovština, one sv Roka i sv Ante, počeli mrmljati kako ljudi umjesto na večernje pobožnosti u njihove crkve radije dolaze ispred prozora Gelpijevih ili na početku ulice koja se polako penjala prema vrhu Brošćice.  Taj dio brda bio je u vlasništvu Gelpijevih i upravo je Bartul tu htio podiči zavjetnu obiteljsku crkvicu. 

Dakako, ništa ne ide bez problema. Ovakva odluka trebala je blagoslov neuhvatljivog i naglog biskupa, što se možda u prvi mah i činilo najveći problem. Drugi možda i veći problem od toga je što je sumještane bilo teško nagovoriti da zajedno grade ili bar pripomognu gradnju. Naime u zadnjih 150 godina Tisno je sagradilo čak 3 crkve. Najprije onu  zaštitniku ribara sv Andriji na Ratu 1606. Nakon toga, vrlo brzo, da ih sačuva od kuge, Tišnjani su 1650. napravili crkvu sv Roka na obali. Tu je sjedište i bratovštine kojoj je pripadao Bartul, a 1691. završena je i ona sv Ante koju je biskup koristio kad je boravio u Tisnom u svojoj rezidenciji.  Dakako i uz župnu sv Duha koja je proširivana 1640. i uz koju je građen velebni kampanel.. Župnu su završili sto godina prije, kako i stoji napisano uz grb biskupa Štafilića „ Eccl. Cons. MDXXXXVIII „Posvećena 1548.

Graditi nakon svega još jednu, bilo je u najmanju ruku hrabro. 

Pokušao je Bartol to iznijeti na sjednici bratovštine, no svi odreda, pogotovo stariji gaštaldi, prokuratori, škrivani i gvardijani  počeli su nervozno i uznevjereno mahati rukama i mrmljati, da je Bartol odmah izgubio volju za razgovor. Uz to naveliko se već počelo pričati kako je tišnjanski kanal preuzak i kako valja izgraditi most, pa su neki već vlastima krenuli pričati kako je već krajnje vrijeme da se Murter poveže s mostom, što zaista za ovakav uzak kanal ne bi trebalo biti problem. No kako je vlast Venecije ionako bila lagano na izdisaju, i kako novca za javne radove gotovo i nije bilo, Bartol na to nije pretjerano računalo. Kao ni na pomoć dužda, koji o Dalmaciji baš i nije puno mario. Više ga je zanimalo sve ono što je dolazilo iz Francuske, ne bili se ikako zaštitila Serenissima od bilo kojeg utjecaja sa strane.

I tako, nakon svega ostali su mu samo pouzdanje u svoje snage, a valjda će i Gospa nekog poslati. U biskupa se nije previše nadao. Najprije ga treba uhvatiti, a ove 1792. Venancije Felix Scotti nije dolazio brodom u Tisno. Koja bi to inače bila fešta.. jedrenjak gradskog načelnika bi iz Šibenika dovezao biskupa, sa svom svojom svitom, vezali bi ga malo dalje, ispod sv Andrije gdje je more uz obalu malo dublje, a onda bi biskup svečano na konju, ušao u mjesto, praćen mnoštvom vjernika, uz svečanu procesiju preko Rudine prema župnoj crkvi gdje bi se otpjevao „Te Deum“ i „Veni Creator spiritus“ u čast naslovnika naše župe. Kako je sredina kolovoza, nade u dolazak biskupa svedene su praktično na nulu. Sad kad ga je trebao za svoju ideju, Scotti nije dolazio to ljeto u Tisno.. i Bartulu je to zaista predstavljalo problem. 

Imao je doduše i par „lišinki“ u rukavu. 

Jedna od njih je bila poznanstvom za braćom  Dall’Acqua, Piom i Vickom (kako ga zovu ovdje). Obojica su došla iz Chioggie, a s njihovog oca je poznavao Bartulov otac dok je preko Chioggie dolazio u Veneciju. Vrla braća su, kao vrsni meštri u kamenu, zadnjih godina navelike radile upravo po Murteru, a Bartulova kuća im je bila kao drugi dom. Bilo je pretjerano očekivati da bi gotovo svakodnevno sa Murtera išli nazad u Šibenik u svoju radionicu odmah uz katedralni kampanel obitelji Teodošević. Njima su fratri sa Krapnja 1772. iznajmili kuću u kojoj su oba brata imala radionicu, neposredno uz prozor presvijetlog biskupa, za koga su, što nije beznačajno, napravili i velebni oltar u njegovoj prvostolnici.  Vicko i Pio su bili taj „liši“ punat na koji je Bartul računao ako ne nađe nikog tko bi mu pomogao da od biskupa dobije blagoslov i započme gradnju.  Boraveći zadnji put u Šibeniku zamolio ih je da njegovu molbu, sročenu onako prosto na malom komadu pergamena iz starih obiteljskih zaliha donesenih iz Bergama, uruče Biskupu, uz nebeski zagovor Gospe iz Caravaggia. Računao je da će upravo ona učiniti čudo i krenuti u izgradnju „svoje „ crkve“ na Broščici

A gradio bi upravo onako, kao i u Caravaggiu. Na dijelu brda u maslinama koje je bilo vlasništvo obitelji Gelpi i u kojoj je trebala niknuti mala kapela namijenjena za Gospinu sliku.  Na braću Dall’Acqua nije računao u izgradnji jer su braća već te godine dogovorile neki posao oko Splita. Vele na crkvi u Klisu, gdje trebaju isklesati novi oltar pa ih je u Šibeniku bilo rijetko za vidjeti. 

Dok se tako razmišljajući polako dovukao na konju do uvale prije samog mjesta, začuje zvuk Zdravo Marije sa sv Andrije, te se onako, polu sjetno pomoli upravo za ovu nakanu.  Polako jašući dođe i do kanala gdje je jedan ribar nestrpljivo sjedio u brodu, začudo ne slažući mreže niti čisteći svoj brod u predvečerje lova.  Bila je to nevelika gajeta, nekih nekoliko lakata duga, sa veslima sa strane, i nekom starom krpom, kako bi u Tisnom rekli “štracom“ po sred prove. 

„ Gospodaru Bartule“, ovamo, prodere se glas. Bio mi je to poznati glas tišnjanskog mladića Jure Mikića. Poznavao je taj glas jer je Jure redovno svraćao kraj vrata njihove kuće da bi onako  u tišini pobožno izmolio tihu molitvu… vjerojatno moleći za svoju majku koja ga je kao malog napustila u bolesti kuge, ostavivši malu ušteđevinu za oltar Gospi u tišnjanskoj župnoj crkvi. Od tada je crkva sv Duha njegov drugi dom, u kojem je Jure i sakristan i pjevač, uz katafalac i uz barjak, na zvonima i uz svijeće. svugdje i za sve.. Poznavao je Juru Bartol jer su na sjednicama bratovštine sv Roka uvijek sjedili jedno uz drugog, a kad je Bartol izrekao onako poluglasno pred svima svoju zamisao o novoj crkvi na Broščici, jedino je Jure stisnuo njegovu ruku i rekao mu. „Gospodaru Bartole, sagradit ćemo je, makar nas dvoje sami“. . 

„Gospodaru Bartole, brzo, čekaju vas, nešto je hitno. Donio je Marko Alborgheti danas neko pismo. Išli su brodom. Došao je prije sat vremena i meni su zapovjedili da vas čekam ovdje i odmah prebacim. Navodno je pismo od biskupa, budući je njegov pečat na njemu,.,,“. Bartola kao da je nešto prenerazilo:. „Idemo Jure, daj mi drugo veslo, brže ćemo zajedno“. 

Nekoliko zamaha, i brod je već bio na drugoj strani kanala. Dok je Bartol razmišljajući što bi to pismo značilo, nezgrapno iskoči i zamalo se sruši na izlizani kamen na kojem je Jure privezao brod. Zastane i okrene se. Jure je natezao sidro, pripremajući brod za tihi noćni san. Vidio je Jure da je Bartol negdje daleko u svojim mislima, i nije bio red da gospodara smeta sa svojim radoznalim pitanjima. Odlučio je ostati na brodu do je Bartul u žurbi izlazio van. „Ne, ideš samnom.“. „Ja?“ „Da ti! Bio si uz mene, vjerovao si i vjerujem molio, da zajedno napravimo crkvu i svetište. Ideš sa mnom doma! Kupi stvari i idemo!“

Gotovo trčeći, proletjeli su uz Rudinu, pa uz Alborghetijeve, Banchetijeve, uz crkvu sv Roka, uljaru, da bi na kraju, u čudu zaustavili se nekih 10-ak metara ispred kuće Gelpijevih. Tamo je već bilo podosta ljudi koji su Bartola iščekivali, dok je pismo biskupa, osigurano crvenim pečatom i kitnjastim biskupskim grobom, svečano stajalo na stolu. Pitao se samo kako se glas po mjestu tako brzo proširio i tko je sve ljudima rekao da je to pismo upravo danas stiglo. Bila je to senzacija, jer niskupovo pismo baš i nije tako često dolazilo u mjesto poput Tisnoga, a kad je ovako svečano ukrašeno došlo, predstavljalo je vjerojatno nešto važno i senzacionalno. Uostalom, pitanje što u pismu uopće stoji napisano. Možda ništa vezano za crkvu.. Možda samo nešto za neke radove oko biskupske rezidencije u Tisnom.. Možda Možda…

Ušavši u glavnu primaću sobu, onu na vrhu, u kojoj je na zidu visila i Gospina slika, pogleda sve oko sebe. Njegovi najuži su bili tu, a pismo, napisano na pergameni, stajalo je na sredini stola na srebrnom posluživaoniku. Bilo je zavijeno, i osiguranom svilenom niti na kojem se jasno ocrtavao biskupski grb u crvenoj boji. Kao da ga je upravo ovaj čas tajnik preuzvišenog biskupa izlio i otisnuo biskupski grb na njemu. 

Bartol, pomalo nervozno, dođe do stola, uzme nož, otvori pismo i započme naglas čitati. Nije ni sam dokučio zašto ga čita naglas, ali je osječao da ga upravo sad, u ovom trenutku treba i mora pročitati naglas, da ga svi čuju: 

Dičnome sinu Bartolu, plemenitom Gelpiju,

Blagoslov i pozdrav u Kristu

Poznata mi je neobična pobožnoast dičnog puka tišnjanskog prema presvetoj slici naše Gospe iz svetišta Caravaggio u Lombardiji a koja se čuva u vašoj kući..O tome mi je čak štoviše pričao i moj veleučeni stric zadarski nadbiskup Josip Grgur, kako neki i iz zadarske arhidieceze dolaze u Tisno, kako bi se pomolili ispred neobične slike u kući plemenitih Gelpija. 

Kako sam i sam redovno navraćao u Tisno, potaknut nekim posebnim duhom, želim dostaviti poticaj kako bi dičnoj slici bilo prikladnije jednu crkvu ili kapelu načiniti u Tisnom za cijelu okolicu tišnjansku.  Da razmišljamo o istim idejama, dočuh od mojih suradnika, pa vam ovom prilikom želim potaknuti da Majci našoj podignete prikladan hram upravo u župi sv Duha Tisno. Neka vas u tome prati njezina zaštita, a svojom pastirskom vlašću, odobravam gradnju istog hrama. Potičem sve župljane dragog mi mjesta i župe sv Duha Tisno da tebi rečeni Bartole Gelpi, u tome svesrdno pomognu. 

Dano na Gospin žežin godine gospodnje 1792.  biskup Venancije Felix Scotti.

U sobi je vladala tišina. 

Na svijetlu uljanice, mogle su se vidjeti samo suze ljudi.

Gospa se smiješila Ivanici. 

I svima njima.

Bartol uzme svete vode, prekrsti se ispred slike. 

I krene prema vani

Ulicom na brdo.

Gradnja je mogla početi.