Još se sa stoljetnog kampanela nije čula „Zdrava Marija“ kad se stari Andrija III. Banchetti zavalio na svoj ležaj u sobi. Već neko vrijeme se osjećao posve nemoćan i duboko u sebi znao je da mu se bliži kraj ali na to je bio pripravan kao što je cijeli život bio pripravan trošiti cekine za svoja zadovoljstva. 

Svojeglavost i sklonost neposluhu, što mu je roditeljima zadavalo veliku brigu, pokazivao je još od djetinjstva, a njih je najviše ljutilo što se družio i igrao s vršnjacima koji nisu pripadali mjesnim bogataškim obiteljima kao što je bila i njegova. Krišom je znao i iz konobe uzeti ulja, vina ili slanine i davati svojim siromašnim prijateljima pa je otac Vincenzo zbog takvog njegovog ponašanja često krivio majku koja bi znala reći:

– Ajde, pušti maloga, dojti će mu pamet u glavu!

– Ma, kad će mu dojti? Ne sluša ništa i nikoga…Na komu će sve ovo šta imamo ostati? Da je bar tija iti u pope zna bi na čemu sam… – grintao bi Vincenzo jer mu je Andrija bio jedini nasljednik.

– A za sve si ti kriv jer si mu dao ime po didu i šukundidu, a znaš kakvi su oni  bili, pa ne može ni on biti bolji od njih – odgovorila bi mu na to žena.

Spominjući šukundjeda svog sina, Andriju I., koji se prvi doselio u Tisno, Zadranka Vincenza svom je mužu Vincenzu tako po tko zna koji put „stavila pod nos“ oporuku koju je ovaj sastavio pred smrt u kolovozu 1732. godine, a kojom je, prema njezinom tumačenju, priznao da je i u stare dane živio razvratno. U oporuci je, naime, naveo, da se svakoj ženi iz Tisnog, Jezera i Pirovca koja rodi od ožujka do listopada sljedeće godine dade po vrč vina i jedan kruh.

Drugi, pak, Andrija, otac Vincenzov, bio je avanturist i veći dio svog mladalačkog života proveo je lutajući po svim tada većim europskim gradovima. Našao se tako i u Beču kad je umrla austrijska kraljica Marija Terezija ali i nekoliko godina kasnije na koncertu svog vršnjaka i već tada proslavljenog glazbenika i skladatelja Wolfganga Amadeusa Mozarta. Jedno od zadnjih njegovih putovanja bio je Pariz gdje ga zatiče početak Francuske revolucije i pad Bastilje pa se vraća u svoje mirno Tisno i ženi u svojoj 37. godini.

Treći i posljednji Andrija od tišnjanskih Banchettija doista je i imao gene svojih predaka imenjaka.

———————-

– Marietta! Marietta! – glasno je Andrija III. dozivao svoju ženu dok se namještao u krevetu. Ali Mariette nikad. Kad je, ipak, došla:

– Koga Boga me arlečeš? Znaš da iman posla!

– Imaš vraga posla…samo da ti je bilo čakulati okolo – promrmlja on sebi u bradu pa je zamoli:

– Ajde, molin te, malo me istrljaj po škini…cila mi je odrvenila ka i ova desna noga…

Marietta uzme bocu s rakijom, njome nakvasi ruke i počne ga žurno masirati.

– Ma, koja ti je preša – miroljubivo prozbori ženi Andrija III. 

– A doli me, bome, čeka Škrinjica. Rekla je da će nan dojti novi župnik pa bi tila čuti još koju od nje…Ona ti sve zna… – odgovori ona i dade mu bocu rakije govoreći:

– Ajde, sad se malo masiraj i iznutra. Znan da si samo to čeka…

U to se oglasi zvono s kampanela pa duboko uzdahne i prekriži se:

– Eno, glas Božji ne da lagati… – zadovoljno će Marietta što je i zvono potvrdilo njezine riječi.

Andrija III. ne reče ništa samo značajno pogleda svoju ženu pa „potegne“ gutljaj iz boce koju potom odloži na „škabelin“ pored kreveta, a misli mu odlete u daleku prošlost.

————————

Među brojnim talijanskim obiteljima, ponajviše iz okolice Bergama, koji su se tijekom 17. stoljeća doselili u Tisno bili su i braća Andrija i Angielo Banchetti. Oni su, kao trgovci, najprije došli u Šibenik gdje su stekli određeni imetak, a onda su se preselili u Tisno na poziv šibenskog biskupa Ivana Dominika Calligarija da upravljaju velikim biskupijskim posjedima na kopnenom dijelu tišnjanskog područja. 

Dvjesto godina prije, a da bi se što lakše upravljalo i nadgledalo tim imanjima, šibenski biskup Bogdan je na hridima otoka Srimca, neposredno uz morski tjesnac koji otok dijeli od kopna, sagradio dvor s gospodarskim prostorom i udahnuo život Tisnom.   

Braća Andrija i Angielo, kao vješti trgovci, bivali su sve imučniji i ulažući u kupnju zemalja postali su vlasnici brojnih tišnjanskih i jezerskih vinograda i maslinika te povećavali svoj imetak. Angielo se nije ženio, a Andrija, oženivši se s kćerkom posjednika Colettija, naslijedio je i njegovo imanje pa su stečenim bogatstvom započeli i gradnju svoje barokne palače s trinaest soba, dvije kuhinje i šest konoba čiju je izgradnju dovršio Andrijin sin Giuseppe sredinom 18. stoljeća.

Giuseppe je bogatstvo Banchettijevih doveo do prepoznatljivosti pa se ova obitelj u to vrijeme smatrala jednom od najbogatijih u Dalmaciji. Bila je toliko bogata da je rečeni Giuseppe Mletačkoj Republici, kad se našla u financijskoj krizi uslijed rata s Napoleonovom vojskom, pozajmio 500 tisuća zlatnih cekina. Venecija mu je kasnije taj novac vratila, a on ga je sakrio negdje u zidine svoje palače ne rekavši gdje pa i dan-danas traje potraga za njim. 

Drugom zgodom dao je pozajmicu i Gradu Šibeniku od 2400 venecijanskih lira.

Bogatstvo i utjecaj starog Giuseppea bili su presudni i kod osnivanja Općine Tisno i postavljanja njegovog sina Tommasa za prvog načelnika.

Premda je bogatstvo Banchettijevima omogućavalo aristokratski način života i ophođenja, oni su u tom svom bogatstvu bili skromni imajući pošten odnos prema svojim slugama i težacima, a i svim drugim mještanima. Ipak, njihovi posjedi znali su biti i meta pljačkaša kao što se to dogodilo u vrijeme siromašnih i gladnih godina, a nedugo po osnivanju Općine.   

U predvečerje, nakon završene svećanosti proslave svetog Blaža kod crkve svetog Martina na Ivinju, harambaša ovog sela pozove svoje rondare i pudare da slavlje nastave u njihovoj rondarskoj kućici u kojoj su imali i bačvu vina kojeg bi dobili kao nagradu za svoj posao čuvanja polja i reda. Pjesme, „zalijevane“ vinom, o junačkim djelima predaka u borbi s Turcima i teškom životu za vrijeme Mlećana odjekivale su iz kućice duboko u noć i harambašu su potakle da zapjeva:

Slušajte me vi moji drugari, 

mladi lovci i lupeži stari. 

Osedlajmo naše „bedevije“ 

pa mi ajmo putem Rastovice. 

Tamo ima dosta lipog blaga, 

bit’ će nama mesa do poklada…

Predjel Rastovica, na punti poluotoka Oštrica nasuprot Betini, bio je samo jedan od mnogobrojnih posjeda Banchettijevih gdje su na plodnom polju, uz vinograde i maslinike imali i kuću-ljetnikovac, a u neposrednoj blizini i obor za ovce koje su uzgajali.

Omamljena vinom, pod zaštitom mraka i predvođena svojim harambašom, družina osedla konje i uputi se s Ivinja. Kad su došli do ograđenog imanja sjašu s konja i pješke krenu prema oboru.

Banchettijev vjerni sluga, Betinjanin Mikula, koji je spavao na gornjem podu kuće, kroz san začuje kako su se ovce u oboru počele meškoljiti. Protrlja oči, primakne se „lumenariju“ i ugleda neke silute kako se miču.

– Lupeži… – promrmlja, uzme pušku „stragušu“ i bez razmišljanja zapuca u noć.

U mraku nastade strka, vika, pokoja psovka ali i jauk.

Narodni pjesnik je tada ispjevao:

Pukne puška pogodi kovača, 

eto tuge i velikog plača, 

još pogodi Matu Mazalina 

sa dvadeset i više balina.

Za pokušaj ove krađe ubrzo su saznale vlasti pa su žandari uhitili harambašu i još neke, a ranjeni su završili u šibensku bolnicu izgrađenu koju godinu ranije.

———————-

Andrija III. o svemu je ovom razmišljao pokušavajući zaspati, ali mu san nije dolazio na oči. Bio je kivan na onog slugu što nije dopustio da se ukrade koja ovca što njegovom pretku ništa ne bi značilo, a gladnim obiteljima nevoljnih ljudi donijelo bi bar koji dan sitost.

– Još nisi zaspa! – uđe Marietta u mračnu sobu i uljanicom posvijetli lice i otvorene oči svog muža.

– Makni mi to od očiju i lezi tamo u svoju postelju, a mene pušti na miru – odgovori joj on više blago nego ljutito jer već odavno se prestao ljutiti na bilo koga i na bilo što. Postao je, gotovo, ravnodušan na sve što se oko njega događalo.

Već je navršio sedamdesetu, a u pola stoljeća života s Mariettom nije dobio nasljednika.

Njih dvoje su se oženili vrlo mladi. On je bio navršio tek 23, a Marietta je imala 15 godina. Bio je to dogovoren brak, a vjenčali su se niti tri mjeseca od smrti njegovih roditelja.

Naime, roditelji Andrije III. Vincenza i Vincenzo umrli su iznenada u razmaku od sedam dana od kolere pa je on, kao jedini nasljednik, morao preuzeti upravljanje posjedima, a kako je bio mlad i za to nespreman u tome mu je pomagao Mariettin otac Ivan Matcovich, novoimenovani načelnik Općine koji je na tom mjestu zamijenio upravo Vincenza. 

S vremenom se, pak, Andrija III. osamostalio i stekao ugled koji mu je još više porastao kad ga je nakon Viškog boja, u kojem je austrijska mornarica porazila talijansku, za financijsku i drugu pomoć austrijski car Franjo Josip odlikovao Zlatnim križem za zasluge. Kao ugledan mještanin i posjednik izabran je u tišnjansku općinsku upravu, a postao je i članom Poljoprivredne skupštine u Šibeniku. Također, izabran je bio i u pokrajinsku komisiju za regulaciju poreza na zemljišta u Dalmaciji te obnašao i dužnost redovnog porotnika Zemaljskog suda u Zadru. Bilo je to u vrijeme političke borbe autonomaša i narodnjaka, međutim, njega politika nije toliko zanimala, posebice ne autonomaštvo što bi se moglo očekivati s obzirom na njegovo talijansko podrijetlo. Naprotiv, uvijek je znao stati na stranu domaćih ljudi i težaka.

Razočaran što nikako da dobije nasljednika Andrija III. je sve više izbivao iz kuće i provodio se po dalmatinskim ali i europskim gradovima ne štedeći novac, često i na žene.

Marietta, do koje su dopirale takve glasine, sve je šutke trpjela preuzimajući i na sebe dio krivice jer nije mogla zatrudnjeti.

Približavajući se sedmom desetljeću života i zasićen putovanjima i gradovima, Andrija III. je počeo sve više vremena provoditi u ladanjskoj kući na Rastovici okruženoj zelenim krošnjama maslina, smokava i badema.

A onda jedne rane jeseni među težacima koji su došli na njegovo imanje u berbu grožđa ugleda mladu i lijepu Betinku. Toliko ga je očarala da više nije bio svoj pa je cijelu berbu i on proveo u vinogradu pokušavajući s njom stupiti u razgovor što je ona, zbog nelagode i srama, izbjegavala. Ipak, trećeg dana berbe uspije joj se približiti i reče joj: 

– Cilu ovu Rastovicu ću pripisati na tebe ako me samo poljubiš!

Djevojka se zarumeni i zbunjeno ga pogleda ali mu poljubac nije dala.

Kad je Marietta saznala za ovo bila je toliko povrijeđena da više nije htjela s njim u istom krevetu spavati.

Razmišljao je tako Andrija III. na svom osamljeničkom ležaju o svom rastrošnom životu i o dvjesta godina uspješne povijesti svoje obitelji čija će tišnjanska loza s njim usahnuti. 

Andrija III. bio je peta i zadnja generacija Banchettijevih u Tisnom. Posljednjih godina života svoje je posjede ili prodao ili dao u zakup, a neke je darovao svojim težacima i slugama. Od čitavog bogatstva obitelji Banchetti ostala je samo palača, danas s novim vlasnicima, kao spomenik jednog vremena i ove obitelji koja je u povijesti Tisnog imala velike zasluge za njegov društveni, gospodarski i politički razvoj.