Sunce je tek provirilo na modro, jutrom okupano nebo. Sanjivi cvrkuti ptica izmjenjivali su se sa šuštanjem lišća obližnjih stabala smokve koja su ove godine Frani po prvi put obilnije rodile. Naslonio je Frane glavu na svoje umorne, radom prošarane ruke, odmorivši na trenutak od prijeđenog puta do maslinika. Mahnuo je Mandi i Anti koji su prošli pokraj zajedničkog puta i ustao se da pobere ono sitno uroda maslina što je rodilo ove godine u nekad raskošnom biskupskom masliniku.

– Eee, da je ostala ona desetina za biskupskog namjesnika i ko zna kakovog još poglavara, meni uprav ni za začiniti ne bi ostalo- razmišljao je Frane.

Odmahnuo je rukom da odagna misli koje mu ionako neće donijeti ni mira ni više uroda. Popeo se oprezno, ali spretno, na najvišu letvicu drvenih skala naslonjenih na maslinu. Okrenuo se put Makirine i pogledao prema crkvici svetoga Martina koja se, baš kao i zaštitnik po kojem je dobila ime, uzdignula iznad ostataka ranokršćanske vile  da bi proturječila svakom vremenu i logici svega današnjeg.

– Šta bi ja volija da san se rodija u ono vrime, pa da prošetan onon viletinon,  da mi se ljudi klanjaju, a sveci tapet prostiru prid noge. Di bi mi bija kraj, ruča bi sa biskupima, liga sa gospojama, a drugi bi za me smokve sušili i ove masline brali – sanjarija je Frane na sav glas

– A jesi bleka, i da si se rodija u ono vrime ne bi tebe oto dopalo! Ti bi opet za biskupe smokve i masline bra i ruke zemljon šporkiva- vikne mu Ante, dok se Mande slatko smijuljila

– Ajde k vragu, Ante, drž se ti svoga posla a meni pusti da sanjivan, to je barenko još mukte u ovome šporkome svitu – ljutito uzvrati Frane, siđe sa skala i krene brati masline.

Činilo se da vrijeme leti i zadubljen u masline nije Frane ni primijetio da se skoro smrklo i da su Ante i Mande odavno otišli doma, bez pozdrava.

Krenuo je skupljati svoje stvari u jutenu vreću koju je donio na ramenu, skale je privezao uz maslinu i uputio se put kuće. Nije Frane imao ni traktor ni auto i svaki dan je u polje na Ivinju dolazio pješke. U Dazlinu je išao kad bi ga preveza sin, susjed Mate ili netko od ženine rodbine, ali za do Ivinja nikome se nije htio moliti dok su ga noge služile.

-Da san bija malo pametniji i zaveza ovu gubicu moga san s Antom i Mandom pojti doma, ali vrag je u jeziku i ne znaš Frane na lipe, pa sad gazi do Oštrice – razmišljao je naglas.

Tek što je krenuo i zagazio kojih par stotina metara, na Volujaku je začuo traktor i stao mahati svom snagom ne bi li ga ovaj u traktoru primjetio. U tom trenutku, pokušavši zakočiti, proklizala su kola od traktora, vozač je izgubio kontrolu i svom silinom je sletio u jarak, pokupivši zadnjim kolom i Franu.

Traktor se prevrnuo, vozač je uspio iskočiti, ali Frane nije bio te sreće. Odbacilo ga je od traktora dvadesetak metara u grmlje te je glavom udario u kamen koji je ukopan virio između grmlja. Izgubio je Frane svijest i uzalud su ga dozivali i vozač Pave i njegova sestra Marta, Frane je tonuo u duboki san, a opet u isto vrijeme kao da je bio svjestan i sebe i svoje okoline, samo na neki posve drugačiji način. 

Sve je bilo obavijeno nekom izmaglicom i sunce se borilo da proviri, iako je Frane bio dovoljno svjestan da bi znao kako je već trebao pasti mrak. Ništa mu nije bilo jasno i pokušao se pridignuti na noge, ali nije uspijevao.

-Čekaj, polako, ja ću ti pomoći- začuo je Frane glas iz daljine. Okrenuo je glavu prema njemu i ugledao predivnu djevojku duge plave kose, vezane u punđu i tamnih zelenih očiju, koje su se činile tužnim i odsutnim iako je u isto vrijeme djevojka razvukla usne u široki osmjeh kao da mu se silno raduje.

– Šta…šta mi se dogodilo…koji vrag? – buncao je Frane

– Ima si nesriću, poklopija te traktor, ali ne brini, vode si na sigurnom- odgovorila je djevojka dok je bezbrižno vrtila u rukama kraj svoje crvene traveše privezane preko crnoga fuštana. 

– A dite moje, kako na sigurnom, ležim na tlohu, udrija san glavon, ne mogu se krenuti nauznak niti dignuti, a tebe niti ne poznivam – procijedio je Frane jedva kroz zube jer ga je glava već poprilično boljela

– Ja sam Lucija, sve će biti u redu, samo dojdi s menom. 

U tom trenu kad mu je ona pružila ruku da se pridigne, učini se Frani da se pridignuo s lakoćom i da je svaka bol nestala. Ruka koju mu je pružila bila je plaha i bez stiska, ali ga je snažno vukla naprijed. Noge kao da su same lebdile i preskakale grmlje i blatnjavu zemlju po Volujaku, bez da je osjećao ikakvu težinu u njima. Lucija ga je tako dovela do velikih masivnih visokih drvenih vrata,načetih zubom vremena, koja su se sama širom otvorila tek što su zakoračili pred njih. Kao pod nogama prostiralo se unutra kameno zdanje omeđeno oronulim drvenim prozorima kroz koje je dopirao miris svježine mora. Zidove su krasili svojevrsni ostaci mozaika obojanog kamena, a na tlu su se izmjenjivale crne i bijele kamene ploče neravnih oblika, kao da ti se pod nogama prostrla kakva šahovska ploča. Frane je zbunjeno promatrao prostor u koji ga je Lucija dovela dok se ona veselo vrtila po središtu prostorije, izgubivši na tren onu tugu u svojim očima.

– Vidi…sviđa li ti se? Vode me je sklonija život, potle nego šta san ostala sama -cvrkutala je Lucija, ne skrivajući ponos svojim krovom nad glavom iako je Frane podignuvši glavu shvatio da prostorija i nema pristojnog krova.

– Sviđa…- promrmljao je Frane

– …iako ne znam ni di san, a bogami ni šta radin vode!

– Pomalo, sve ću ti ispričati, dojdi da ti pokažen još malo – ponovno mu je pružila svoju plahu, gotovo nevidljivu ruku.

Krenuo je Frane za njom dok su se pred njim smjenjivali dugački hodnik i nekoliko prostorija, ispunjenih raznim zidovima i pregradama. Pokušavao je pohvatati smisao svih tih hladnih, nevješto žbukanih, a opet urednih i velebnih zidova. Jedna od prostorija bila je ispunjena velikim kamenim posudama koje su djelovale poput ogromnih kamenica. 

– Biće da su se ljudi nekad u ovome kupali, samo bogami ne znan jesu li se kupali u vodi ili u ulju – pomislio je, a hodnik se dijelio dalje na prostorije koje su izgledale kao spavaće sobe ili se Frani barem tako činilo.

Lucija je šutjela i vrtila se od sreće čitavo vrijeme, žurno skakućući iz jedne u drugu prostoriju, pa je nije niti pokušavao nešto priupitati. 

Hodnik je završavao na čistini koju su možda nekada mogli nazivati dvorištem jer je bilo prostrano i izlazilo ravno do mora. Mogao je zamisliti obitelj koja sjedi i odmara u ljetnoj hladovini tog kamenog dvorišta.

– Vidiš, nekome je davno ovo bija dom, a meni je sklonište za dušu koja ne more doma ni mira najti. Dom mi je bija tu, stotinjak koraka iza ove crkve svetog Martina kojoj si se tako divija danas dok si bra masline – započela je Lucija svoju priču dok ju je Frane zbunjeno gledao

– Kako…kako ti znaš da san se divija crkvi?!

– Puno ja toga znan, ali nemoj se bojati, nisam tu da ti naškodin – rekla je pokazujući mu mjesto gdje da sjedne pokraj nje, tik uz more.

– Živila sam s bratom i njegovom ženom u potleušici koju su nam ostavili roditelji. Umrli su rano, kad sam ja imala svega 14 godina, jedno za drugim u razmaku od tek dvi godine. Od bolesti, rekli su nam, a ja bi rekla od mižerije i tuge. – sjetno je započela Lucija i ponovno je Frane gotovo mogao rukom dotaknuti tugu njenih zelenih očiju.

– Živili smo od polja i maslinika, ali kad bi dali desetinu biskupskim namjesnicima ostajalo bi nam jedva dovoljno za preživljavanje. Ja sam pomagala u kuvanju i čuvanju bratove dice, a svaki minut svog slobodnog vrimena provodila sam u crkvi u koju si ti danas tako čeznutljivo gleda. Oltar sa oslikanim likom svetoga Martina bija mi je sklonište za sve moje strahove, čežnje i molitve. Don Luka mi nije branija dolaziti već bi često zna sisti uz mene i šutnjom me podržavati, pogledom mi olakšavati. 

Kod don Luke na ispomoć u poslovima u vrtu dolazija je Stipan iz Oštrice. Bio je smišan i vridan, desetak godin stariji od mene, ali svejedno, nije moje srce marilo za godine, već bi zatancalo čim bi ga oćutilo, a oči zaiskrile čim bi ga ugledale. Znao je don Luka za moje osjećaje, nisam mu ih niti tribala ispovidati. 

Stipan je živija sam, bez ikoga svoga i želija je napuniti svoj dom ženskom toplinom i mirisom dice. Niko nije bio sritniji od mene kad me je zajedno s don Lukom doša isprositi kod brata i neviste – nasmijale su se Lucijine oči i napunile žarom dok je redom, u dahu prepričavala Frani sve što mu je imala za reći o sebi. A onda je zašutjela na kratko vrijeme koje se činilo kao vječnost.

– I? Što se dogodilo? Pristali su, je li tako? – nestrpljiv je bio Frane

– Jesu, ali tražili su da ostavin u kući sve šta sam imala i da baš ništa ne ponesem sa sobom. Morala sam ostaviti i dotu koju mi je mater skromno spremala i anke sve uspomene na mater i oca. Na dan vinčanja iz kuće sam izašla u starim iznošenim papučama i vešti koja je bila najstarija od svih koje sam imala…ni borše, ni uzlja od lancuna, ni šake suvih smokav…ništa! Dopratili su me do crkve, okrenuli leđa i otišli. Ugledavši me don Luka nije moga sakriti tugu, a Stipan me samo čvrsto uzeja za ruku i reka:

– Ne brini, možda su te ostavili bez ičega, al nas dvoje skupa ćemo stvoriti sve. 

– Bila sam sritna i žalosna u isto vrime, ali don Luka se uz Stipana također pobrinija da mi odagna sjetu koja me pritiskala u grdima. Nakon skromnog obreda nas troje smo sili na kamenu klupu isprid crkve i don Luka je neprimjetno iz svećeničkog veštita izvuka malu drvenu škatulicu i stavija mi je na dlan.

– Ovo je za tebe, Lucija, da ti donese sriću i blagoslov u životu i braku. Hvala ti za svu ljubav prema crkvi i Gospodinu, sad je red da tu ljubav podiliš sa Stipanom. Meni ih je poklonila moja mati kada sam se zaredija, a ja ih poklanjam tebi jer si moje dite u Gospodinu. Čuvaj ih i nosi svakoga dana i ma šta se dogodilo, molim te ne prodaji ih i ne otuđuj od sebe – kazao je

– Ostala san incukana i ne znan jesam li više otvorila oči ili usta. Otvorila sam škatulicu, a u njoj su stajale prekrasne okrugle zlatne naušnice, verice kako smo ih mi Tišnjani zvali, na kojima su poput grozdova bile nanizane tri zlatne bućice ka tri murvice. Sijale su u mojoj blidoj ruci kao grumen o zlata. Bio je to jedini i najlipši poklon koji san ikad dobila i bila san presritna. Don Luka je bija moj otac i moja mati, glas od Gospodina i mir moje duše koji mi je na put nanio Stipana kojeg sam silno zavolila. Stavila san ih tada i nisan ih skidala nikada, osim kad san išla na počinak. Bila sam sigurna da su te verice bile zavit moje sriće jer u skromnom, ali veselom kućerku stvorila san Stipanu i sebi dom. Radili smo u polju, lovili ribu i živili mirnim životom i bila san posve sigurna da baš tako izgleda srića. Sve dok…- progutala je Lucija grumen riječi što su joj zapele u grlu

– Sve dok?

– Ajde, pričaj, ne moreš sada stati – nestrpljivo će Frane

– …sve dok bratova žena nije jednog dana osvanila na vratima i rekla da je brat puno bolestan i da me želi viditi. 

– Nisi valjda otišla?!

– Jesan… jer brat mi je…- slegnula je Lucija ramenima i nastavila:

– Bija je u groznici cile noći, bunca je i drža me čvrsto za ruku. Kad je konačno zaspa, nisam ga tila ostaviti, već sam se stisla i zaspala pokraj njega. Netom prije skinila sam verice koje mi je poklonija don Luka i spremila ih u jaketu u kojoj san došla. Brat je ujutro usnija na vječni počinak, a ja sam ga obukla, spremila za ukop, otrla suze koje još nisu bile prisušile i pozvala don Luku te smo ga svi zajedno ispratili na zadnje počivalište kod Svetoga duha. Osta je don Luka nakon sprovoda sa neviston i dicom, a ja sam se vrnila doma. Tek navečer kad sam rukom posegnila rukom kako bi skinila verice san se sitila da sam ih spremila u jaketu, ali čim sam posegnila istom rukom u džep, shvatila san da ih nema.

– Kako nema, pa jesu ti ispale ili šta? – uznemireno će Frane

– Nisu. Bila san taj dan beskrajno tužna. Izgubila san brata i ka da to nije bilo dosta izgubila san i zavit svoje sriće, bila san uvjerena u to. Sazna je don Luka da ih je nevista uzela iz jakete i prodala nekoj ženi na Ivinju za male šolde. Brzo nakon sprovoda skupila je sve stvari i dicu, prodala kuću susjedima i otišla. Na sve smo načine pokušali saznati koja je to žena i otkupiti verice od nje, ali niti smo uspili saznati ko je ona niti smo vratili verice. 

– A onda je sve krenilo nizbrdo… – zastala je na trenutak, ustala i pogledala prema moru

– Ovo morsko plavetnilo i škuro ljudsko zlo mi je uzelo sve ono što mi je ostalo. Turci su upali na Ivinj, dok smo bili na nedjeljnoj misi. Spalili su crkvu iz koje je narod biža spašavajući goli život. Nismo uspili pobići na otok nego smo bižeći prid njima izgubili jedno drugo. Spalili su nam crkvu, a Don Luka i Stipan su pobigli prema morskoj strani i Zloselu,  ne bi li se domogli broda i spasili tako šta više ljudi. Nisu uspili, dovatili su ih obojicu i utopili u plićaku Makirine, a ja san se danima sakrivala u šumi po Oštrici dok se nisam domogla otoka, ne znajući za njih dvojicu. Kroz tri dana san doznala sve, iako je srce znalo odma. Od toga dana sve je za mene stalo – i vrime i san i život – pognila je Lucija glavu.

– Ža mi je…stvarno tužna priča, Luce – promrmljao je Frane pokušavajući sakriti suzu koja mu je navlažila oko

– Skončala san od tuge za njima, ne znan ni kad ni kako, ali duša mi se ugasila odma, a tilo nakon godine dana. Od onda mi duša sama luta ovim prostranstvom, među ovin golin zidovima se sakrivan i ne mogu pronaći svoj mir da usnen vječni san uz svoga Stipana i sklopin ruke na molitvu uz blagoslov don Luke. One su mi verice donile silnu sriću i odnile je u isti tren. Virujen da u njima spava moj mir i dok god su u rukama koje ih nisu s ljubavlju prigrlile i kojima ne pripadaju, neću moći usniti svoj mir. Oćeš li mi pomoći Frane…oćeš li barenko pokušati?- zaplakala je Lucija nijemo, bez suza gledajući ga onim tužnim očima

– Ne znam kako bi ti ja moga pomoći…ako ti lutaš ovim zidinama godinama onda su i verice godinama pitaj Boga di i na kojoj poliveri od svita – nemoćno će Frane

– Ja virujen da su vode, da nisu daleko i da me zato ovo misto tolike godine i desetljeća držu ka špagom da su me vezali za kolonu od ovoga svita. Ne puštaju me dok ih ne najden di su i uzmen iz ruku kojima nisu svete – odgovori mu ona i u trenu mu ispusti ruku i potrči prema masliniku s druge strane kamenih zidova. Uzalud je Frane dozivao i pokušao potrčati za njom, magla joj je zamela svaki trag, a plava kosa koja se obrisima nazirala stopila se s maglom i nestala negdje između stabala, u trenu. 

– Bože, u šta si me uvalija, šta mi se događa…je li ova divojka šta joj je život pričepija srce zaozbiljno s menon ode razgovarala se ili san skroz porebambija? Lucijaaaa, Luceeee….- pita se i doziva je na sav glas Frane i u tom dozivanju probudio se na nekom sasvim drugom mjestu. Bio je u svojoj tišnjanskoj ambulanti, zamotane glave ležao je na nosilima i još uvijek pogledom tražio Luciju.

– Koju sad Luciju tražiš, oli nemaš ti doma svoju gospoju šta se Vinka zove? – začuđeno je propitkiva doktor Arsen i nastavio:

– Ili imaš potres od mozga ili si skroz propuva… trećega nema

– Nije doktore, ne brinite, bit ću ja dobro, sanjiva san nešto dok san bija valjda u nesvisti i činilo mi se tako stvarno da san rukon moga zagrabiti u taj san – reče mu Frane

– Ajde onda lipo, slobodan si i nadan se da ti je ta Lucija iz snova barenko lipa i da si ima u šta gledati dok si sanjiva. Možda bi i ja triba glavon dikoder udariti pa bi se i meni kakva koder Lucija prikazala – smijuljija se doktor prateći ga do vrata

Otišao je Frane kući, ispričao je svojoj Vinki i djeci sve šta mu se dogodilo, ali nitko od njih nije tom njegovom polusvjesnom snu i igrokazu pridavao puno važnosti. Život je nosio žrvanj u koji kad uđeš iz njega teško izlaziš, a još teže imaš sluha za nečije snove i halucinacije. 

Frane ipak mira nije mogao pronaći i svaki odlazak u polje satima je sjedio na onom mjestu uz more na kojem je sjedio s Lucijom i mogao se zakleti da je sjedio na istom kamenu kao i onda s njom. Lucija mu je dolazila svaki dan u snove, ali nije razgovarala, nije mu prilazila, samo su joj tužne oči virile kao da vire iza ogledala u Franinoj sobi. 

Budio se Frane u znoju i nemiru mjesecima i mira nije mogao pronaći, a onda je jednog dana pri odlasku u polje ugledao, tik uz mjesto gdje je ono sjedio s Lucijom, nekakvi automobil i ljude kako se vrzmaju posvuda, nih desetak. Užurbanim korakom je krenuo do njih kako bi ih priupitao tko su i što rade. Ispalo je da su arheolozi i da imaju saznanja o dodatnim nalazištima na Ivinju. Nije Frane bio siguran da je razumio što to znači, ali se nadao da si ti silni ljudi neće njegovoj Luciji poremetiti mir. Obilazio ih je on svakoga dana, gledao kako strpljivo otkrivaju kamenčić po kamenčić dok nisu izniknuli silni zidovi, načeti zubom vremena i prirodne sile. Zidovi koje su arheolozi otkrivali naslanjali su se na već odavno pronađene i iskopane zidove vile koji su Franu tako podsjećali rasporedom na one kojima je šetao s Lucijom i kojima ga je ona vodila. Svaki novi zid bio je novi podsjetnik, a tužne Lucijine oči su i dalje svakog dana Frani dolazile u san. 

A onda su jednog dana, negdje naslonjeni na jedan od tih već iskopanih zidova, pronađeni ostaci prve grobnice. Mjesecima su trajali iskopi i istraživanja, silni ljudi su se smjenjivali i Frane je gotovo svakodnevno bio tamo. 

Naviknuti već na njega, dijelili su arheolozi s njim svaki novi pronađeni detalj, a on kao da je slagao mozaik u svojoj glavi, sve dok jednog jutra nisu iz već pronađene grobnice pronašli i izvadili baš njih – naušnice o kojima je Lucija pričala, zavjet njezine sreće i istodobno simbol gubitka i silne tuge. Zamolio je Frane arheologe da ih uzme u ruku, pažljivo uz njihovu asistenciju. Kad su mu ih spustili na dlan, onako zemljom i vremenom obilježene, krenule su mu suze. Nije mogao niti se trudio bilo kome što objašnjavati. Istu je večer poželio Luciji u snu povikati da ih je pronašao i jedva je čekao usnuti. 

Kad je došao kući, obitelj ga je dočekala za stolom, okupljena onako kako se okupljaju kad imaju nešto važno podijeliti. Sin i nevjesta su mu  objavili da će postati djed, da će mu nevjesta podariti prvo unuče. Bila je to silna radost za njega i njegovu obitelj i na tren je zaboravio na Luciju i naušnice, a kad mu je doprla do misli, nije želio obiteljsku radost zasjeniti svojim “nebuloznim” pričama o Luciji, kako su ukućani znali reći. Lucija mu je i tu večer u san došla s jednako tužnim očima i sva radost toga dana zbog naušnica i očekivanja prinove u obitelji nestala je u tim očima, utopila se. Nije ga slušala u snu, nije se radovala onome što joj je govorio, kao da nije ni pogled uputila prema njemu. Dolazila mu je tako odsutna svaki dan i dalje u san kao da se baš ništa promijenilo nije. 

Osam mjeseci kasnije rodila se Frani unučica, a on joj je dan nakon rođenja kod zlatara u Šibeniku dao izraditi predivne filigranske naušnice prema onima koje su pronađene na Ivinju, onima za koje je Frane vjerovao da pripadaju njegovoj Luciji.

Na dan kad je unučica stigla iz bolnice, na krevetiću su je u drvenoj kutijici dočekale predivne naušnice.

– Ćaća, znaš li kako će ti se zvati unuka?- s osmjehom na licu priupitao je sin Franu dok su sjedali za stol da se pogoste svi zajedno.

– Ne znan sinko, meni je svejedno, važno da je živa o zdrava- odgovori on

– Zvat će se Lucija – dobaci nevjesta

Frane je ostao zatečen, u mjestu ukopan i nije znao od sreće progovoriti ni slova, a kamoli sastaviti rečenicu. Preplavile su ga emocije i suze su mu krenule niz obraze i stale se miješati s osmijesima.

-Toliko si nas poludija s tom pričom da smo ti eto odlučili podariti Luciju i u tvom stvarnom životu, da ne mislu ljudi da si prošvika – dobaci sin i svi se krenu smijati u isti glas, zagrlivši Franu kojem nisu stajale kliziti suze niz lice. 

On se pridigne i uzme malenu u naručje pa otvori kutijicu s naušnicama.

– Neka ti ove verice donesu sriću i blagoslov, ka šta si ga i ti dite donila meni – sa suzama u očima spustio je Frane usne na obraz malene Lucije.

Te noći sanjao je „svoju“ Luciju. Bila je predivna, obučena u crveni fuštan s bilom podsuknjom i svečanom travešom i điletinon, baš ka šta bi se tišnjanske gospoje nakitile kad je dan od fešte u selu. Okretala se baš kao i onoga dana, ali ne po zemlji nego po silnom plavetnilu između pahuljastih oblaka, dok hladnih zidina „njezine“ vile sa Ivinja nije bilo na vidiku. Uzela mu je ruku, prislonila je uz svoj hladni obraz na svega par sekundi i potom mahnula i otišla sa osmjehom na usnama, bez trunke one tuge u svojim zelenim očima.

Više nikada se Lucija nije Frani  javila u snu i iako mu je nedostajala, bio je sretan što su i on i ona pronašli svoj mir. Mir, koji će donijeti sreću i blagoslov za njegovu malenu Luciju, nadao se Frane.

A naušnice, one iskopane?

One su izložene u vitrini našeg improviziranog muzeja, ali nadajmo se da postoji negdje neki sanjar koji će obrisati prašinu s njih i oživiti ih kako bi mi Tišnjanke imale samo naš komad nakita za sve vike vikova.